Sacred Texts  Bible  World Bible  Index  Previous  Next 

Croatian Bible: Job

1:1 Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.

1:2 Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri.

1:3 Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima.

1:4 Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima.

1:5 A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio.

1:6 Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.

1:7 Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.

1:8 Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!"

1:9 A Satan odgovori Jahvi: "Zar se Job uzalud Boga boji?

1:10 Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji.

1:11 Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!"

1:12 "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." I Satan ode ispred lica Jahvina.

1:13 Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata,

1:14 dođe glasnik k Jobu i reče: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle,

1:15 kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim."

1:16 Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim."

1:17 Dok je još govorio, dođe treći i reče: "Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim."

1:18 Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: "Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata.

1:19 I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim."

1:20 Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se

1:21 i reče: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!"

1:22 Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.

2:1 Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.

2:2 Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.

2:3 Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim."

2:4 A Satan odvrati: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život.

2:5 Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!"

2:6 "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!"

2:7 I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena.

2:8 Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo.

2:9 Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!"

2:10 Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.

2:11 U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti.

2:12 A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi.

2:13 Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.

3:1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;

3:2 poče svoju besjedu i reče:

3:3 "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'

3:4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!

3:5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!

3:6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!

3:7 A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!

3:8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!

3:9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!

3:10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!

3:11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?

3:12 Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?

3:13 U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao

3:14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,

3:15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.

3:16 Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.

3:17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.

3:18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.

3:19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

3:20 Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše

3:21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?

3:22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.

3:23 Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?

3:24 Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.

3:25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.

3:26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."

4:1 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:

4:2 "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!

4:3 Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;

4:4 riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

4:5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!

4:6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

4:7 TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?

4:8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.

4:9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

4:10 Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.

4:11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

4:12 Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.

4:13 Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,

4:14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.

4:15 Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.

4:16 Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:

4:17 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?

4:18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -

4:19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

4:20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.

4:21 Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'

5:1 Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'?

5:2 Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora.

5:3 Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade.

5:4 Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače.

5:5 Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima.

5:6 Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama,

5:7 nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.

5:8 Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio.

5:9 Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

5:10 On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa.

5:11 Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario,

5:12 redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi.

5:13 On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa.

5:14 Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći.

5:15 On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha.

5:16 Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta.

5:17 Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!

5:18 On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.

5:19 Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.

5:20 U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču.

5:21 Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti.

5:22 Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.

5:23 Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti.

5:24 U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat.

5:25 Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste.

5:26 U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.

5:27 Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj."

6:1 A Job progovori i reče:

6:2 "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju!

6:3 Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju.

6:4 Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me.

6:5 TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala?

6:6 Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu?

6:7 Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti.

6:8 O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam!

6:9 O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!

6:10 Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga.

6:11 Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim?

6:12 Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno?

6:13 Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena?

6:14 Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga.

6:15 Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito.

6:16 Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao;

6:17 al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita.

6:18 Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube.

6:19 Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima.

6:20 A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili.

6:21 U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste.

6:22 Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga;

6:23 iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?'

6:24 Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni.

6:25 O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori?

6:26 Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov!

6:27 Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim?

6:28 U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice.

6:29 Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam!

6:30 Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam?

7:1 Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?

7:2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,

7:3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.

7:4 Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.

7:5 PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.

7:6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.

7:7 Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!

7:8 Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.

7:9 Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.

7:10 Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

7:11 Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.

7:12 Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?

7:13 Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',

7:14 snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.

7:15 Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.

7:16 Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

7:17 Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao

7:18 i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?

7:19 Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?

7:20 Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?

7:21 Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."

8:1 Bildan iz Šuaha progovori tad i reče:

8:2 "Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti?

8:3 TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni?

8:4 Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu.

8:5 Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš;

8:6 ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku.

8:7 Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje.

8:8 No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi.

8:9 Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani.

8:10 Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede:

8:11 'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti?

8:12 Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave.

8:13 To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika:

8:14 Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova.

8:15 Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši.

8:16 Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle.

8:17 Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena.

8:18 A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!'

8:19 I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje.

8:20 Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake.

8:21 Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje.

8:22 Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'"

9:1 Job progovori i reče:

9:2 "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?

9:3 Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.

9:4 Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?

9:5 On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.

9:6 Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.

9:7 Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.

9:8 Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.

9:9 Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.

9:10 Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

9:11 Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.

9:12 Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'

9:13 Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.

9:14 Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?

9:15 I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.

9:16 A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.

9:17 Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.

9:18 Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!

9:19 Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?

9:20 Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.

9:21 A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!

9:22 Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.

9:23 I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.

9:24 U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?

9:25 Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'

9:26 K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.

9:27 Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,

9:28 od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.

9:29 Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.

9:30 Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,

9:31 u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!

9:32 Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.

9:33 Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,

9:34 da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!

9:35 Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!

10:1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

10:2 Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.

10:3 TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

10:4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

10:5 Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

10:6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

10:7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

10:8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

10:9 Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

10:10 Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?

10:11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

10:12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

10:13 Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

10:14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

10:15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!

10:16 Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

10:17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

10:18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

10:19 bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

10:20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

10:21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

10:22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."

11:1 Sofar iz Naama progovori tad i reče:

11:2 "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati?

11:3 Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano?

11:4 Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.'

11:5 Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori

11:6 kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište.

11:7 Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?

11:8 Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?

11:9 Duže je od zemlje - šire je od mora!

11:10 Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti?

11:11 Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda.

11:12 Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori.

11:13 Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu,

11:14 ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana,

11:15 čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.

11:16 Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla.

11:17 Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće.

11:18 U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru.

11:19 Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost.

11:20 A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."

12:1 Job progovori i reče:

12:2 "Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost.

12:3 Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao?

12:4 Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan!

12:5 Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće!

12:6 Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže!

12:7 Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.

12:8 Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti.

12:9 Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?!

12:10 U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.

12:11 Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela?

12:12 Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi.

12:13 Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost.

12:14 Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.

12:15 Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne.

12:16 Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica.

12:17 On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.

12:18 On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove.

12:19 On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara.

12:20 On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje.

12:21 On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.

12:22 On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.

12:23 On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni.

12:24 On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom

12:25 i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.

13:1 Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.

13:2 Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam.

13:3 Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti.

13:4 Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici!

13:5 Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!

13:6 Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte.

13:7 Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne?

13:8 Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici?

13:9 Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka?

13:10 Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti.

13:11 Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?

13:12 Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata.

13:13 Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago.

13:14 Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem?

13:15 On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.

13:16 I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.

13:17 Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda.

13:18 Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren.

13:19 Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'.

13:20 Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam:

13:21 digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me.

13:22 Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.

13:23 Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.

13:24 Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?

13:25 Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?

13:26 O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti,

13:27 koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!

13:28 Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju!

14:1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.

14:2 K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.

14:3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

14:4 Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!

14:5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

14:6 skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.

14:7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

14:8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

14:9 oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.

14:10 Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

14:11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',

14:12 al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

14:13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,

14:14 - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

14:15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

14:16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,

14:17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.

14:18 Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,

14:19 k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.

14:20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.

14:21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.

14:22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."

15:1 Elifaz Temanac progovori tad i reče:

15:2 "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje?

15:3 Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste?

15:4 Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš.

15:5 Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih,

15:6 vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče.

15:7 Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao?

15:8 Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio?

15:9 Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo?

15:10 Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu.

15:11 Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi?

15:12 Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima

15:13 kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze!

15:14 Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan?

15:15 Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu,

15:16 a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu!

15:17 Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim,

15:18 i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od pređa

15:19 kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio.

15:20 Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena.

15:21 Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik.

15:22 Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen,

15:23 strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži.

15:24 Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju.

15:25 On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom

15:26 Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen.

15:27 Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali.

15:28 Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda;

15:29 cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti.

15:30 On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga.

15:31 U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom.

15:32 Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'.

15:33 Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove.

15:34 Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca.

15:35 Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj."

16:1 Job progovori i reče:

16:2 "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!

16:3 Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?

16:4 I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;

16:5 i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.

16:6 Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?

16:7 Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.

16:8 Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

16:9 Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,

16:10 prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.

16:11 Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.

16:12 Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.

16:13 Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.

16:14 Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.

16:15 Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.

16:16 Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

16:17 A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.

16:18 O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.

16:19 Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.

16:20 Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:

16:21 o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

16:22 No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.

17:1 Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari.

17:2 Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu.

17:3 Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari.

17:4 Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu.

17:5 K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu,

17:6 narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može.

17:7 Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju.

17:8 Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti;

17:9 neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više.

17:10 Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim!

17:11 Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se.

17:12 'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.'

17:13 A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini.

17:14 Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!'

17:15 Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?

17:16 Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"

18:1 Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:

18:2 "Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo!

18:3 Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima?

18:4 O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?

18:5 Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu.

18:6 Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka.

18:7 Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere.

18:8 Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži.

18:9 Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu.

18:10 Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi.

18:11 Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju.

18:12 Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku.

18:13 Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove.

18:14 Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota.

18:15 U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor.

18:16 Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu.

18:17 Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše.

18:18 Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog.

18:19 U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu.

18:20 Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja.

18:21 Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga."

19:1 Job progovori i reče:

19:2 "TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?

19:3 Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.

19:4 Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.

19:5 Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?

19:6 Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.

19:7 Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.

19:8 Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.

19:9 Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.

19:10 Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.

19:11 Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.

19:12 U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.

19:13 Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.

19:14 Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.

19:15 Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.

19:16 Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.

19:17 Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.

19:18 I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.

19:19 Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.

19:20 Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.

19:21 Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.

19:22 Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?

19:23 O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;

19:24 kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!

19:25 Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.

19:26 A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.

19:27 Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.

19:28 Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',

19:29 mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"

20:1 Sofar iz Naamata progovori tad i reče:

20:2 "Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje

20:3 dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći.

20:4 Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,

20:5 da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.

20:6 Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,

20:7 poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?'

20:8 Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.

20:9 Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti

20:10 Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.

20:11 Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.

20:12 Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;

20:13 sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.

20:14 Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.

20:15 Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe.

20:16 Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.

20:17 Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku.

20:18 Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine.

20:19 Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,

20:20 jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.

20:21 Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.

20:22 Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.

20:23 I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo.

20:24 Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.

20:25 Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,

20:26 na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.

20:27 Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže.

20:28 Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.

20:29 Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje."

21:1 Job progovori i reče:

21:2 "Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite.

21:3 Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno.

21:4 Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim?

21:5 Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta;

21:6 pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom.

21:7 Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju?

21:8 Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima.

21:9 Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru.

21:10 Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se.

21:11 K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi.

21:12 Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale.

21:13 Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.

21:14 A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove!

21:15 TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?'

21:16 Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni?

21:17 Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu?

21:18 Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi?

21:19 Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti!

21:20 Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga!

21:21 TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci?

21:22 Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima?

21:23 Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru,

21:24 bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih.

21:25 A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće.

21:26 Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba.

21:27 O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete.

21:28 Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?'

21:29 Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate:

21:30 'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.'

21:31 Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio?

21:32 A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu.

21:33 Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo.

21:34 O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!"

22:1 Elifaz Temanac progovori tad i reče:

22:2 "Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi.

22:3 Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan?

22:4 Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti?

22:5 Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema?

22:6 Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine;

22:7 ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima;

22:8 otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca;

22:9 puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku.

22:10 Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni.

22:11 Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile.

22:12 Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi?

22:13 Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire?

22:14 Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.'

22:15 TÓa kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni?

22:16 Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela.

22:17 Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?'

22:18 A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa.

22:19 Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju:

22:20 'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!"

22:21 S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća.

22:22 Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi.

22:23 Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš,

22:24 tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni.

22:25 Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene.

22:26 Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno.

22:27 Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao.

22:28 Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost.

22:29 Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe.

22:30 Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke."

23:1 Job progovori i reče:

23:2 "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

23:3 o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,

23:4 pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.

23:5 Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!

23:6 Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

23:7 U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

23:8 Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.

23:9 Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

23:10 Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!

23:11 Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';

23:12 slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

23:13 Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.

23:14 Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!

23:15 Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.

23:16 U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,

23:17 premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.

24:1 Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici?

24:2 Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga.

24:3 Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu.

24:4 Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje.

24:5 K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane.

24:6 Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog.

24:7 Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni.

24:8 Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju.

24:9 Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe.

24:10 Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose.

24:11 Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama.

24:12 Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje.

24:13 Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih.

24:14 Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće [16a] i u tmini provaljuje kuće.

24:15 Sumrak žudi oko preljubnika: 'Nitko me vidjet neće', kaže on i zastire velom svoje lice.

24:16 [16b]Za vidjela oni se skrivaju, oni neće da za svjetlost znaju.

24:17 Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata.

24:18 Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji.

24:19 K'o što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike.

24:20 Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina.

24:21 Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra.

24:22 Al' Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi.

24:23 Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze.

24:24 Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima."

24:25 Nije li tako? Tko će me u laž utjerat'? Tko moje riječi poništiti može?"

25:1 Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:

25:2 "Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama.

25:3 Zar se njemu čete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi?

25:4 Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude?

25:5 Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste.

25:6 Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom?

26:1 Job progovori i reče:

26:2 "Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti!

26:3 Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao.

26:4 Kome li si ove uputio riječi i koji duh je iz tebe govorio?"

26:5 Pred Bogom mrtvi pod zemljom dolje strepe, vode morske dršću i nemani njine.

26:6 Pred njegovim okom otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi.

26:7 On povrh praznine Sjever razapinje, on drži zemlju o ništa obješenu.

26:8 On zatvara vodu u svoje oblake, a oblaci se pod njome ne prodiru.

26:9 On zastire puno lice mjesečevo razastirući svoj oblak preko njega.

26:10 On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine počinju.

26:11 Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti.

26:12 Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba smrvio mudrošću.

26:13 Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola.

26:14 Sve to samo djelić je djela njegovih, od kojih tek slabu jeku mi čujemo. Ali tko će shvatit' grom njegove moći?"

27:1 Job nastavi svoju besjedu i reče:

27:2 "Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:

27:3 sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,

27:4 usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.

27:5 Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.

27:6 Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.

27:7 Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!

27:8 Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

27:9 Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

27:10 Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?

27:11 Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.

27:12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"

27:13 "Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.

27:14 Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.

27:15 Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.

27:16 Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,

27:17 nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.

27:18 Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:

27:19 bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.

27:20 Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.

27:21 Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.

27:22 Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.

27:23 Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.

28:1 "Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava.

28:2 Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar.

28:3 Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.

28:4 Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi.

28:5 Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano.

28:6 Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima.

28:7 Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.

28:8 Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao.

28:9 Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine.

28:10 U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža.

28:11 Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.

28:12 Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

28:13 Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili.

28:14 Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!'

28:15 Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;

28:16 ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom.

28:17 Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata.

28:18 Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje.

28:19 Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se.

28:20 Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

28:21 Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim.

28:22 Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.'

28:23 Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi.

28:24 Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.

28:25 Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti,

28:26 kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove,

28:27 tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao.

28:28 A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."

29:1 Job nastavi svoju besjedu i reče:

29:2 "O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,

29:3 kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,

29:4 kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,

29:5 kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,

29:6 kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!

29:7 Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,

29:8 vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.

29:9 Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.

29:10 Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.

29:11 Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.

29:12 Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.

29:13 Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.

29:14 Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.

29:15 Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,

29:16 otac ubogima, zastupnik strancima.

29:17 Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.

29:18 Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'

29:19 Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.

29:20 Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'

29:21 Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.

29:22 Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.

29:23 Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.

29:24 Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.

29:25 Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

30:1 "A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.

30:2 Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.

30:3 Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.

30:4 Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.

30:5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.

30:6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.

30:7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.

30:8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.

30:9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!

30:10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.

30:11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.

30:12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.

30:13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,

30:14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.

30:15 Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

30:16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.

30:17 Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.

30:18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.

30:19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.

30:20 K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

30:21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.

30:22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

30:23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

30:24 Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?

30:25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?

30:26 Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

30:27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.

30:28 Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.

30:29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.

30:30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.

30:31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.

31:1 Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu.

31:2 A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga?

31:3 TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine?

31:4 Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?

31:5 Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela?

31:6 Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju!

31:7 Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala,

31:8 neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke!

31:9 Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,

31:10 neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju!

31:11 Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi,

31:12 užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu.

31:13 Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili,

31:14 što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži?

31:15 Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu?

31:16 Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine?

31:17 Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?

31:18 TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina!

31:19 Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača

31:20 a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija?

31:21 Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj,

31:22 nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne!

31:23 Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu.

31:24 Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!'

31:25 Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke?

31:26 Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje,

31:27 moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao?

31:28 Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao.

31:29 Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo,

31:30 ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre?

31:31 Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'?

31:32 Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.

31:33 Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu

31:34 jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga?

31:35 O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik,

31:36 i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'.

31:37 Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti."

31:38 Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale;

31:39 ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare,

31:40 [40a] neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac riječi Jobovih.

32:1 Ona tri čovjeka prestadoše Jobu odgovarati, jer je on sebe smatrao nevinim.

32:2 Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom;

32:3 a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili.

32:4 Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega.

32:5 Ali kad vidje da ona tri čovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe.

32:6 I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, reče: "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama.

32:7 Mišljah u sebi: 'Govorit će starost, mnoge godine pokazat će mudrost.'

32:8 Uistinu, dah neki u ljudima, duh Svesilnog mudrim čini čovjeka.

32:9 Dob poodmakla ne daje mudrosti a niti starost pravednosti uči.

32:10 Zato vas molim, poslušajte mene da vam i ja znanje svoje izložim.

32:11 S pažnjom sam vaše besjede pratio i razloge sam vaše saslušao dok ste tražili što ćete kazati.

32:12 Na vama moja sva bijaše pažnja, al' ne bi nikog da Joba pobije ni da mu od vas tko riječ opovrgne.

32:13 Nemojte reći: 'Na mudrost smo naišli! Bog će ga pobit jer čovjek ne može.'

32:14 Nije meni on besjedu upravio: odvratit mu neću vašim riječima.

32:15 Poraženi, otpovrgnut ne mogu, riječi zapeše u grlu njihovu.

32:16 Čekao sam! Al', gle, oni ne zbore. Umukoše, ni riječ više da kažu!

32:17 Na meni je da progovorim sada, znanje ću svoje i ja izložiti.

32:18 Riječi mnoge u meni naviru dok iznutra moj duh mene nagoni.

32:19 Gle, nutrina mi je k'o mošt zatvoren, k'o nova će se raspući mješina.

32:20 Da mi odlane, govorit ću stoga, otvorit ću usne i odvratit' vama.

32:21 Nijednoj strani priklonit se neću niti laskat ja namjeravam kome.

32:22 Laskati ja ne umijem nikako, jer smjesta bi me Tvorac moj smaknuo.

33:1 Čuj dakle, Jobe, što ću ti kazati, prikloni uho mojim besjedama.

33:2 Evo, usta sam svoja otvorio, a jezik riječi pod nepcem mi stvara.

33:3 Iskreno će ti zborit' srce moje, usne će čistu izreći istinu.

33:4 TÓa i mene je duh Božji stvorio, dah Svesilnoga oživio mene.

33:5 Ako uzmogneš, ti me opovrgni; spremi se da se suprotstaviš meni!

33:6 Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh načinjen;

33:7 zato ja strahom tebe motrit' neću, ruka te moja neće pritisnuti.

33:8 Dakle, na moje uši rekao si - posve sam jasno tvoje čuo riječi:

33:9 'Nedužan sam i bez ikakva grijeha; prav sam i nema krivice na meni.

33:10 Al' On izlike protiv mene traži i za svojeg me drži dušmanina.

33:11 Noge je moje u klade metnuo, nad svakim mojim on pazi korakom.'

33:12 Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit' se ne može.

33:13 Pa zašto s njime zamećeš prepirku što ti na svaku riječ ne odgovara?

33:14 Bog zbori nama jednom i dva puta, al' čovjek na to pažnju ne obraća.

33:15 U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju,

33:16 tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim

33:17 da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost,

33:18 da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje.

33:19 Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka,

33:20 kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj;

33:21 kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele,

33:22 kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih.

33:23 Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene,

33:24 pa se sažali nad njim i pomoli: 'Izbavi ga da u jamu ne ide; za život njegov nađoh otkupninu!

33:25 Neka mu tijelo procvate mladošću, nek' se vrati u dane mladenačke!'

33:26 Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati čovjeku pravednost njegovu.

33:27 Tada čovjek pred ljudima zapjeva: 'Griješio sam i pravo izvrtao, ali mi Bog zlom nije uzvratio.

33:28 On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.'

33:29 Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka:

33:30 da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja.

33:31 Pazi dÓe, Jobe, dobro me poslušaj; šuti, jer nisam sve još izrekao.

33:32 Ako riječi još imaš, odvrati mi, zbori - rado bih opravdao tebe.

33:33 Ako li nemaš, poslušaj me samo: pazi, rad bih te poučit' mudrosti."

34:1 Elihu nastavi svoju besjedu i reče:

34:2 "I vi, mudraci, čujte što ću reći, vi, ljudi umni, poslušajte mene,

34:3 jer uši nam prosuđuju besjede isto kao što nepce hranu kuša.

34:4 Zajedno ispitajmo što je pravo i razmislimo skupa što je dobro.

34:5 Job je utvrdio: 'Ja sam pravedan, ali Bog meni pravdu uskraćuje.

34:6 U pravu sam, a lašcem prave mene, nasmrt prostrijeljen, a bez krivnje svoje!'

34:7 Zar gdje čovjeka ima poput Joba koji porugu pije kao vodu,

34:8 sa zlikovcima koji skupa hodi i s opakima isti dijeli put?

34:9 On tvrdi: 'Kakva korist je čovjeku od tog što Bogu ugoditi želi?'

34:10 Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega,

34:11 te on čovjeku plaća po djelima, daje svakom po njegovu vladanju.

34:12 Odista, Bog zla nikada ne čini, niti Svesilni kad izvrće pravo.

34:13 TÓa tko je njemu povjerio zemlju i vasioni svijet tko je stvorio?

34:14 Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio,

34:15 sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek.

34:16 Ako razuma imaš, slušaj ovo, prikloni uho glasu riječi mojih.

34:17 Može li vladat' koji mrzi pravo? Najpravednijeg hoćeš li osudit'? -

34:18 Onog koji kaže kralju: 'Nitkove!' a odličniku govori: 'Zlikovče!'

34:19 Koji nije spram knezovima pristran i jednak mu je ubog i mogućnik, jer oni su djelo ruku njegovih?

34:20 Zaglave za tren, usred gluhe noći: komešaju se narodi, prolaze; ni od čije ruke moćni padaju.

34:21 Jer, on nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom.

34:22 Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti.

34:23 Bog nikome unaprijed ne kaže kada će na sud pred njega stupiti.

34:24 Bez saslušanja on satire jake i stavlja druge na njihovo mjesto.

34:25 TÓa odveć dobro poznaje im djela! Sred noći on ih obara i gazi.

34:26 Ćuškom ih bije zbog zloće njihove na mjestu gdje ih svi vidjeti mogu.

34:27 Jer prestadoše za njime hoditi, zanemariše putove njegove

34:28 goneć uboge da vape do njega i potlačene da k njemu leleču.

34:29 Al' miruje li, tko da njega gane? Zastre li lice, tko ga vidjet' može?

34:30 Nad pucima bdi k'o i nad čovjekom da ne zavlada tko narod zavodi.

34:31 Kada bezbožnik Bogu svome kaže: 'Zavedoše me, više griješit neću.

34:32 Ne uviđam li, ti me sad pouči, i ako sam kad nepravdu činio, ubuduće ja činiti je neću!'

34:33 Misliš da Bog mora njega kazniti, dok ti zamisli njegove prezireš? Al' kada ti odlučuješ, a ne ja, mudrost nam svoju istresi dÓe sada!

34:34 Svi ljudi umni sa mnom će se složit' i svatko razuman koji čuje mene:

34:35 Nepromišljeno Job je govorio, u riječima mu neima mudrosti.

34:36 Stoga, nek' se Job dokraja iskuša, jer odgovara poput zlikovaca;

34:37 a svom grijehu još pobunu domeće, među nama on plješće dlanovima i hule svoje na Boga gomila."

35:1 Elihu nastavi svoju besjedu i reče:

35:2 "Zar ti misliš da pravo svoje braniš, da pravednost pred Bogom dokazuješ,

35:3 kada mu kažeš: 'Što ti je to važno, i ako griješim, što ti činim time?'

35:4 Na sve to ja ću odgovorit' tebi i prijateljima tvojim ujedno.

35:5 Po nebu se obazri i promatraj! Gledaj oblake: od tebe su viši!

35:6 Ako griješiš, što si mu uradio, prijestupom svojim što si mu zadao?

35:7 Ako si prav, što si dodao njemu i što iz ruke tvoje on dobiva?

35:8 Opakost tvoja tebi slične pogađa i pravda tvoja čovjeku koristi.

35:9 Ali kad ispod teškog stenju jarma, kad vapiju na nasilje moćnika,

35:10 nitko ne kaže: 'Gdje je Bog, moj tvorac, koji noć pjesmom veselom ispunja,

35:11 umnijim nas od zvijeri zemskih čini i mudrijima od ptica nebeskih?'

35:12 Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca.

35:13 Ali kako je isprazno tvrditi da Bog njihove ne čuje vapaje, da pogled na njih ne svraća Svesilni!

35:14 A kamoli tek kada ti govoriš: 'On ne vidi mene, parnica moja pred njime stoji, a ja na nj još čekam.'

35:15 Ili: 'Njegova srdžba ne kažnjava, nimalo on za prijestupe ne mari.'

35:16 Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne."

36:1 Elihu nastavi i reče:

36:2 "Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga.

36:3 Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam.

36:4 Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen.

36:5 Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega.

36:6 Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja.

36:7 S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni.

36:8 Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani,

36:9 djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti.

36:10 Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane.

36:11 Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove.

36:12 Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako.

36:13 A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje;

36:14 u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika.

36:15 Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči:

36:16 izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga.

36:17 Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti,

36:18 nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari.

36:19 Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba.

36:20 Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš.

36:21 Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.

36:22 Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega?

36:23 Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'?

36:24 Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše.

36:25 S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka.

36:26 Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih!

36:27 U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara.

36:28 Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato.

36:31 Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva.

36:29 Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?

36:30 Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva.

36:32 On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi.

36:33 Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.

37:1 Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

37:2 Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

37:3 Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

37:4 iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

37:5 Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

37:6 Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

37:7 svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

37:8 U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

37:9 S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

37:10 Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

37:11 I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

37:12 kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

37:13 Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

37:14 Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

37:15 Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

37:16 Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

37:17 Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

37:18 Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

37:19 DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

37:20 Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

37:21 Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

37:22 Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

37:23 Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

37:24 Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"

38:1 Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:

38:2 "Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?

38:3 Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči.

38:4 Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

38:5 Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?

38:6 Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni

38:7 dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?

38:8 Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina;

38:9 kad ga oblakom k'o haljom odjenuh i k'o pelenam' ovih maglom gustom;

38:10 kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama?

38:11 Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek' se lomi ponos tvog valovlja!

38:12 Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno,

38:13 da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese;

38:14 da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu.

38:15 Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu.

38:16 Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio?

38:17 Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena?

38:18 Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to.

38:19 Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine,

38:20 da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš?

38:21 Ti znadeš to, tÓa davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik!

38:22 Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio

38:23 što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?

38:24 Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa?

38:25 Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini

38:26 da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema,

38:27 da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula?

38:28 Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose rađa?

38:29 Iz čijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada?

38:30 Kako čvrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezdana?

38:31 Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu,

38:32 u pravo vrijeme izvesti Danicu, vodit' Medvjeda s njegovim mladima?

38:33 Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima moć na zemlji dodijeliš?

38:34 Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?

38:35 Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'?

38:36 Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla?

38:37 Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove

38:38 dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe?

38:39 Zar ćeš ti plijen uloviti lavici ili ćeš glad utažit' lavićima

38:40 na leglu svojem dok gladni čekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona?

38:41 Tko hranu gavranovima pribavlja kad Bogu ptići njegovi cijuču i naokolo oblijeću bez hrane?

39:1 Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute?

39:2 Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade?

39:3 Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu,

39:4 a kad im porod ojača, poraste, ostave ga i ne vraćaju mu se.

39:5 Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave?

39:6 U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje.

39:7 Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika.

39:8 Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom.

39:9 Možeš li slugom učinit' bivola, zadržat' ga noć jednu za jaslama?

39:10 Možeš li njega za brazdu prikovat' da ralo vuče po docima tvojim?

39:11 Možeš li se osloniti na njega jer je njegova snaga prevelika i prepustit' mu težak svoj posao?

39:12 Misliš li tebi da će se vratiti i na gumno ti dotjerati žito?

39:13 Krilima svojim noj trepće radosno, iako krila oskudnih i perja.

39:14 On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije,

39:15 ne mareć' što ih zgazit' može noga ili nekakva divlja zvijer zgnječiti.

39:16 S nojićima k'o s tuđima postupa; što mu je trud zaludu, on ne mari.

39:17 Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora.

39:18 Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku.

39:19 Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio?

39:20 Zar ti činiš da skače k'o skakavac, da u strah svakog nagoni hrzanjem?

39:21 Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje.

39:22 Strahu se ruga, ničeg se ne boji, ni pred mačem uzmaknuti neće.

39:23 Na sapima mu zvekeće tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica.

39:24 Bijesan i nestrpljiv guta prostore; kad rog zasvira, tko će ga zadržat':

39:25 na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj već njuši, viku bojnu i poklič vojskovođa.

39:26 Zar po promislu tvojem lijeće soko i prema jugu krila svoja širi?

39:27 Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije?

39:28 Na litici on stanuje i noćÄi, na grebenima vrleti visokih.

39:29 Odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko.

39:30 Krvlju se hrane njegovi orlići; gdje je ubijenih, tamo je i on."

40:1 I Jahve se obrati Jobu i reče mu:

40:2 "Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek' sam odgovori!"

40:3 A Job odgovori Jahvi i reče:

40:4 "Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta.

40:5 Riječ rekoh - neću više započeti; rekoh dvije - al' neću nastaviti."

40:6 Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:

40:7 "Bokove svoje opaši k'o junak, ja ću te pitat', a ti me pouči.

40:8 Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš?

40:9 Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet' možeš poput njega?

40:10 Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom.

40:11 Plani dÓe bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika.

40:12 Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca.

40:13 U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu.

40:14 Tada ću i ja tebi odat' hvalu što si se svojom desnicom spasio.

40:15 A sada, dÓe promotri Behemota! Travom se hrani poput govečeta,

40:16 u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišićju trbušnom.

40:17 Poput cedra rep podignut ukruti, sva su mu stegna ispreplele žile.

40:18 Mjedene cijevi kosti su njegove, zglobovi mu od željeza kvrge.

40:19 Prvenac on je Božjega stvaranja; mačem ga je naoružao tvorac.

40:20 Gore mu danak u hrani donose i sve zvijerje što po njima se igra.

40:21 Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga.

40:22 Sjenu mu pravi lotosovo lišće, pod vrbama on hladuje potočnim.

40:23 Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne.

40:24 Tko bi za oči uhvatio njega i tko bi mu nos sulicom probio?

40:25 Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom?

40:26 Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu?

40:27 Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti?

40:28 I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude?

40:29 Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš?

40:30 Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci?

40:31 Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima?

40:32 Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji!

41:1 Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.

41:2 Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?

41:3 Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!

41:4 Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.

41:5 Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?

41:6 Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?

41:7 Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.

41:8 Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.

41:9 Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.

41:10 Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

41:11 Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.

41:12 Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.

41:13 Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.

41:14 U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.

41:15 Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.

41:16 Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.

41:17 Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.

41:18 Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.

41:19 Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.

41:20 On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.

41:21 K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.

41:22 Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.

41:23 Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.

41:24 Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.

41:25 Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.

41:26 I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."

42:1 A Job ovako odgovori Jahvi:

42:2 "Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš.

42:3 Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim.

42:4 O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat', a ti me pouči.

42:5 Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.

42:6 Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu."

42:7 Kada Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: "Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.

42:8 Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job."

42:9 Tada odoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naamata i učiniše kako im je Jahve zapovjedio. I Jahve se obazre na Joba.

42:10 I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao.

42:11 Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten.

42:12 Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica.

42:13 Imao je sedam sinova i tri kćeri.

42:14 Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kasija, a trećoj Keren-Hapuk.

42:15 U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći.

42:16 Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.